Kako možemo pojmiti šta je to duša
Sveti Grigorije Čudotvorac govori nam kakvom se silom poznanja, saglasno svojoj prirodi, može pojmiti duša, a zatim, čime se dokazuje njeno postojanje, da li je ona suština ili svojstvo, da li je telo ili je bestelesna, da li je prosta ili složena, smrtna ili besmrtna i najzad, da li je slovesna ili beslovesna [razumna ili nerazumna].
To su pitanja koja se obično istražuju kada se rasuđuje o duši, jer su najvažnija i pomoću njih se mogu okarakterisati njene osobitosti. U svojstvu dokaza kojima se potvrđuju pitanja podložna istraživanju, koristiću one opštepoznate razloge kakvima se obično dokazuje verodostojnost stvari koje su nam na dohvat ruke. Radi sažetosti i koristi, ovog puta ću upotrebiti samo one zaključke koji su istinski potrebni za dokazivanje onoga što je podložno istraživanju, kako bi nam te misli kao jasne i razumljive, poslužile kao sredstva za iznošenje prigovora protivnicima. Sada ćemo, dakle, započeti naše rasuđivanje.
Kakvom se sposobnošću poznaje duša?
Sve što postoji može se poznati čulima ili se pak može poznati mišljenjem. Ono, što se opaža čulima, ima verodostojan dokaz u samom čulu jer ono, uporedo sa dodirom, u nama stvara i predstavu o odgovarajućem predmetu. Ono što se poznaje mišljenjem ne poznaje se samo po sebi nego u svojoj energiji [dejstvu]. Zbog toga se i duša, budući da se ne može poznati sama po sebi, poznaje u svom dejstvu.
Postoji li duša?
Kada se naše telo kreće, ono biva pokrenuto ili spolja ili iznutra. Iz činjenice da se ono kreće i onda kada ga ne guraju i ne povlače, jasno je da ono ne biva pokrenuto spolja, kao što se dešava sa neživim stvarima. Sa druge strane, kada biva pokrenuto iznutra, ne kreće se silom prirodne nužnosti, kao vatra, koja ne prestaje da se kreće sve dok je vatra, slično kao što telo, kada je mrtvo, prestaje da se kreće, ali ne prestaje da bude telo. Prema tome, ako telo ne biva pokrenuto spolja, slično neživim predmetima, i ako se ne kreće silom fizičke nužnosti kao, na primer, vatra, jasno je da ono biva pokrenuto dušom koja mu omogućuje i da živi. Ako je, dakle, dokazano da duša daje život našem telu onda, sama po sebi, mora postojati i duša, koja se poznaje iz svog dejstva.
Da li je duša suština?
Činjenica da je duša suština dokazuje se prevashodno time što se određenje suštine, sasvim pravilno, može primeniti i na nju. To određenje je sledeće: suština je ono što, budući istovetno i jedno, može naizmenično usvojiti suprotnosti. To da duša, ne odstupajući od sopstvene prirode, naizmenično prihvata suprotnosti, jasno je svakome, jer se u njoj opažaju i pravda i nepravda, i hrabrost i strah, i umerenost i razuzdanost, iako su suprotni jedno drugom. Ako je, dakle, svojstvo suštine da naizmenično u sebe prima suprotnosti i ako je dokazano da duša dopušta takvo određenje, onda je duša suština. Kako je telo suština, neophodno je da i duša bude suština, jer je nemoguće da ono što se oživotvorava bude suština, a da ono što ga oživotvorava to ne bude. Niko ne može da tvrdi da je ne-sušto uzrok suštog; samo bezumnik može da kaže da se ono, čije postojanje zavisi od nečega i bez čega ne može da postoji, pojavljuje kao uzrok onoga, od čega zavisi.
Da li je duša bestelesna?
Onim što smo rekli dokazali smo da u našem telu postoji duša; zbog toga moramo znati na koji način ona postoji u telu. Ako se nalazi u neposrednoj blizini tela, kao kamičak kraj kamička, onda će duša biti telo, dok telo u tom slučaju neće u celini posedovati dušu, jer će ona biti u neposrednoj blizini samo jednog njegovog dela. Ako bi bila pomešana ili slivena, onda bi bila složena, a ne prosta i bila bi lišena pojma, koji je inače svojstven duši. Ono što je složeno može se podeliti i rastaviti, a ono što se može rastaviti istovremeno je i složeno; ono pak što je složeno, ima tri dimenzije, a ono što ima tri dimenzije jeste telo. Telo, opet, kada se priključi telu, uvećava obim. Duša, međutim, nalazeći se u telu, ne uvećava njegov obim i, umesto toga, ona ga oživotvorava. Duša, prema tome, nije telo nego je bestelesna.
Ukoliko je duša telo, onda biva pokrenuta ili spolja ili iznutra. Ona, međutim, niti se, kao neživi predmeti pokreće spolja, s obzirom to na da je niko ne pomera i ne povlači, niti se pak, slično živim bićima, pokreće iznutra. Osim toga, besmisleno je govoriti o duši duše. Ona, dakle, nema telo, bestelesna je.
Ako je duša telo, onda ona ima osobine pristupačne čulima i hrani se, ali ona se ne hrani, a ako se i hrani, ne hrani se telesno nego rečima. Ona stoga nema osobine koje bi se mogle opaziti čulima, jer ne možemo da vidimo niti pravednost, niti hrabrost niti ma šta njima slično, a upravo su to osobine duše. Duša, dakle, nije telo, ona je bestelesna.
Kao što se sve telesno deli na živo i neživo, onda neka oni, što tvrde da je duša telo kažu i to, da li je treba smatrati živim ili neživim telom. Poznato je zatim da svako telo ima boju, veličinu i oblik, a kako u duši ne nalazimo ništa tome slično, otuda sledi da duša nije telo.
Da li je duša prosta ili složena?
Da je duša prosta pokazuje se iz onoga, na čijoj je osnovi prethodno dokazano da je bestelesna. Duša, dakle, nije telo; svako je, pak, telo složeno, a sve što je složeno sastoji se iz više delova. Otuda sledi da se ona ne sadrži iz više delova. Budući bestelesna, ona je i prosta upravo zbog toga što nije složena i ne sastoji se iz više delova.
Da li je naša duša besmrtna?
Mislim da je logično da ono što je prosto [nesloženo], bude i besmrtno, a na koji način - poslušaj. Među postojećim nema ničega što bi bilo rušilačko samo po sebi. Uostalom, takvo nešto nije postojalo od samog početka, jer ono, što može biti izloženo oštećenju, biva oštećeno od nečega što mu je suprotno. Zbog toga se sve, što može biti oštećeno, može i uništiti, a što se može uništiti, to je složeno, dok složeno ima više delova. Ono, međutim, što se sastoji od delova, sastoji se, kao što je poznato, iz različitih delova, a ono što je različito nije istovetno. Budući da je duša prosta i da nije sastavljena iz različitih delova, da je nesložena i neuništiva, iz istog razloga mora biti i nepropadljiva i besmrtna.
Osim toga, sve što biva pokrenuto od strane nečega drugog i što svoju životnu silu ne dobija od sebe samog nego od onoga što ga pokreće, ostaje u takvom stanju sve dotle, dok biva podržavano silom koja u njemu dejstvuje; kada dejstvujuće prekrati svoje dejstvo, prekrati se i ono, budući da ga ono pokreće. Kako duša pokreće samu sebe, ona nikada ne prestaje da postoji, jer ono što se samo pokreće mora uvek biti u pokretu. Ono pak što se stalno kreće, nikada se ne može prekratiti; što se ne može prekratiti, ono nema kraja; ono što nema kraja je neuništivo, a što je neuništivo, ono je i besmrtno.
Prema tome, ukoliko duša pokreće samu sebe, kao što je već dokazano, onda će, na osnovu upravo izloženog silogizma, biti i neuništiva i besmrtna.
Istovremeno je i sve, što ne biva oštećeno sopstvenim zlom, neuništivo; zlo je suprotno prirodno lepom, pa je zbog toga i pogubno za njega, jer za telo ne postoji drugo zlo osim stradanja, bolesti i smrti, isto kao što su, nasuprot tome, njegove vrline lepota, život, zdravlje i blagostanje. Ako se, dakle, duša ne uništava sopstvenim zlom, onda je zlo duše bojažljivost, razuzdanost, zavist i sl, ali sve to nije u stanju da joj oduzme moć života i kretanja i ona je, prema tome, besmrtna.
Da li je naša duša razumna?
Da je naša duša razumna, moglo bi se dokazati na osnovu mnogih podataka, a najpre na osnovu toga što je ona izumela mnoga umeća korisna za život. Umeća se nisu tek tako i slučajno pojavila, kako bi to neko mogao da kaže; isto tako se ne može dokazati ni to da su ona besplodna i beskorisna za život. Ako, dakle, umeća doprinosi onome, što je korisno za život - a korisno je sve što je pohvalno - pohvalno se pak mora izvršiti razumom, i kako su umeća izum duše, sledi da je naša duša razumna.
Da je naša duša razumna, dokazuje se i time što naša čula nisu dovoljna za poimanje stvari, jer se za poznanje postojećega ne zadovoljavamo jedino čulnim dodirima. Kada ne želimo da se zaustavimo na tome, pokazuje se da je čulo bez razuma nemoćno da razlikuje ono što je jednako po obliku, slično po boji, a različito po prirodi. Ako nam, dakle, čula, lišena sadejstva razuma, daju lažnu predstavu ο postojećem, moramo prosuditi, može li se ili ne može uistinu pojmiti postojeće, a ukoliko može, postoji li druga sila, uzvišenija od čula, kojom bi se to moglo postići.
Ako se postojeće ne može pojmiti, onda nećemo imati mogućnosti da drugačije poznamo ono što posmatramo osim upoređujući ga sa tim, kako ono postoji u stvarnosti. Mi, međutim, možemo pojmiti stvari i to nam je jasno otuda što ih upotrebljavamo za svoju korist, saglasno osobinama svake od njih, i ponovo ih pretvaramo u ono što želimo. Ako je, dakle, dokazano da mi možemo pojmiti stvari i da nam čula lišena razuma daju pogrešnu predstavu ο njima, onda će to biti um, koji će razumno razabrati i poznati sve, onako kako ono postoji u stvarnosti. Um je razumni deo duše i, prema tome, duša je razumna.
Osim toga, mi ništa ne činimo a da to prethodno ne isplaniramo, što nije ništa drugo nego vrlina duše, jer znanje ο postojećem ne dolazi u nju spolja nego se čini da ona sama sopstvenim domišljanjima ukrašava sve što postoji. Usled toga ona najpre u samoj sebi izobražava stvar i na taj način je pokazuje i na delu. Vrlina duše ne sadrži se ni u čemu drugom, nego u tome da sve čini saglasno razumu, jer se ona time i razlikuje od čula. Dokazano je, dakle, da je duša razumna.
Pravoslavna psihoterapija
Foto: ViralBuzzNess
Povezane teme
Najnovije od
- Natalija Parezanović: "Snovi su naš paralelni život"
- Dr Dejan V. Pavlović nastavlja borbu sa karcinomom grlića materice u Istočnoj Srbiji
- Ljubav je jedino znanje koje važi u svim situacijama i svim vremenima
- Dr Dejan V. Pavlović nastavlja izvođenje laparoskopskih operacija u Novom Pazaru
- Elvira Kujović: U slikarstvu nema kraja mogućnostima