U vreme ekspanzivnog duhovnog buđenja jednako često nailazimo i na neosvešćenu stranu čoveka što stvara iluziju o tome da smo u eri dominantnog zla.

Ipak, sami biramo u šta ćemo gledati i, samim tim, to i potvrđivati. U prilog tvrdnji da Dobro, Ljubav, Vera i Čovečnost uzimaju maha i udružuju se kroz pojedince, predstavljamo vam četiri ostvarene spisateljice koje propagiraju pomenute vrednosti. One su "sestre" po peru – Nada Bučević, Nika Antolos Ruban, Brankica Damjanović i Ingrid Divković.

Biti pisac, šta je to?

Nada:  Pisci me uistinu fasciniraju... Kad od misli stvore riječ, a od riječi sliku. A sve započne kao glazba srca... Ta strast za pisanjem sjaji u svakom slovu. Pero je njihovo jedino oružje. Ne da bi ubili, već da bi uzdigli. Pisanje nije izbor, pisanje je poziv... Svakog onoga koji zna da to nikada nije želio postati, već je to oduvijek... Pisac nema trenutak kada nije pisac. On ili piše ili rađa tekst. A ono u što se pisac zaljubi... Živi zauvijek.

Nika: Hvala Vam najveća,ali ne znam bi li se uopće tako bogato nazvala.. Mislim da sam samo žena koja piše sto vidi ocima duše. U mom je slučaju pisanje jednako preživljavanje,tako se punim i praznim. A isto je ujedno i odgovornost, jer pretačeš svoju verziju svijeta u tuđe oči,pa ista koji put zapne i ostane. Pisati je osjećati na glas...

Brankica: Pisac je onaj koji sve(t) oko sebe doživljava tako snažno da se ta osećanja nezadrživo prelivaju izvan njegovog misanog prostora.

Ingrid: Mislim da je biti pisac upravo to što i nalaže glagol s početka pitanja. Biti pisac je prvenstveno BITI. Sebi, pa tek onda drugima. Ovdje i sada. Biti u svijetu a ne od svijeta. Biti prisutan, otvoren, svjestan, dosljedan. Biti na ti s onime što jesi i s onime što imaš.

Kroz svoja dela sve četiri pronosite mudre pouke o životu u osnovi čega je čista ljubav koju možemo tumačiti i kao odgovornost prema sebi, drugima i svemu bivstvujućem. Kako se svest o tome kristalisala u vama?

Nada: Ljubav je esencija postojanja i upravo je ona ono što je oduvijek inspiriralo svakog pisca. Osobno ljubav smatram teorijom svega. U suštini našeg bića postoji ili ljubav ili težnja za ljubavi. Trećeg nema. Ova spoznaja kristalizira tu svijest. 

Nika: Kao prvo,velika mi je čast biti s ove divne tri carobnice slova u istoj rečenici, jer se smatram početnikom i tako ću se gledati uvijek. Svaki jučer, stara verzija je ,mene. Bez Isusa moja bi slova bila razbacana kao puzzle, On im je, kao i mom postojanju, dao smisao. Samo sam kroz Njega naučila ljubiti i onda kad bih ljubav najradije i najlakše zamijenila drugom emocijom. Bez njega nema kristalizacije, samo lažni sjaj.

Brankica: Ljubav je odgovor na sva pitanja. Kako sam se u to sve više tokom života uveravala, polako sam osećala kako sa mene tokom godina otpadaju slojevi straha, nezadovoljstva i potrebe da bilo koga osuđujem. Volim da kažem kako često poželim da svakog čoveka uzmem u krilo i ljuljuškam ga. To se dogodilo pošto sam sebe odnjihala.

Ingrid:  Iskristalizirala se svjesnim odabirom i godinama iskustva. Osobno mislim da je takva svijest u meni oduvijek postojala no u dvadesetima je bila puno tiša, da ne kažem zatvorenija nego što je to danas. A onda se, jednog dana, potpuno neočekivano probudila, probudivši tako i mene pa i svijet oko mene. Nikada više ne bih poželjela spavati u onim trenucima u kojima mogu davati, širiti i primati ljubav.

Nauka kaže da nas, u najvećoj meri, formira detinjstvo. U tom smislu, koji su segmenti, ljudi i knjige trasirali vaš put? Jeste li imale uzore ili idole?

Nada: Kao segmenta iz djetinjstva, sjećam se čitanja pjesnika Tin Ujevića. To je moja prva uspomena o čitanju djela nekog velikog književnika, točnije pjesnika. Na ovome sam zahvalna roditeljima koji su u mojoj sobi držali njegove knjige. Upravo su oni  i ti ljudi iz pitanja. Znamo da su roditelji skloni kritiziranju. To se nikada nije dogodilo s mojim roditeljima po pitanju mog pisanja. Upravo suprotno. Od djetinjstva su mi najveći obožavatelji. Veliki je to „vjetar u leđa“ razvoju nekog talenta. Tako je i dan danas i na tome sam im neizmjerno zahvalna. Zaista je mnogo knjiga koje su me u određenom smislu formirale i iako sam imala duboki respekt prema „teškim“ piscima, istinski su me fascinirali oni koji su najveće dubine znali prenijeti na najjednostavniji mogući način. Ne sjećam se da sam u djetinjstvu imala uzore u tom smjeru. Uzori su mi oduvijek svi oni koji žive svoju istinsku prirodu i koji se odazovu na poziv koji osjete u sebi. 

Nika: Moja majka je bila i biti će zauvijek ta koja me inspirira. Žena koja izgubi sve bližnje i nastavi ljubiti svijet bez mržnje, za mene je vječna fascinacija i cilj. Biti toliko duboko u ljubav umočen da te osušiti niti jedan vjetar mržnje ne može, ma nema te knjige… Osim Biblije, u nj sam vidjela izvor snage moje majke, sad istu živim i svjedočim.

Brankica: Odrastanje bez majke, strogo patrijarhalno vaspitanje koje sam dobila od oca, svesrdna pomoć moga devet godina starijeg brata, koji je sve vreme pospešivao moje široko obrazovanje, van svake sumnje odredili su me kao ličnost. Nisam imala idole i uzore. U porodici gde odrasta sedmoro dece imate svet u malom i dobro se pripremite za život.
 
Ingrid: Slažem se sa time. Mislim da nas djetinjstvo u velikoj mjeri formira i da nas na neki svoj način priremi za „stvarni“ život. Za sebe ne mogu reći da sam imala neke velike uzore i ideale, dakako da su postojali, kada ste klinci to se podrazumijeva, no moram proznati da sam bila vrlo nemirno, promjenjujuće dijete koje je iz dana u dan težilo drugim stvarima i koje se nikada nije dugo vezalo za nekoga ili nešto. S obzirom da sam se puno selila i da sam već kao dijete okusila nestabilnost i nestalnost života, svoje sam heroje nerijetko stvarala u vlastitim dnevnicima ili tražila u knjigama koje su na kraju postale i moj životni poziv.

Duboke spoznaje o sebi i drugima, obično, dolaze iz bunta i ne prihvatanja nametnutog poretka. Šta je vas pokrenulo?

Nada: Mislim da je moj ključni pokretač bila spoznaja da društvo čine pojedinci, ali da pojednici ne zanimaju društvo. Društvo zanima prosjek. Ni prosjek me nikada nije zanimao, a ni ja njega. Što si prilagođeniji društvu i prosjeku, to si dalji sebi. Mene je zanimala bliskost sa samom sobom, jer sam u toj dubokoj intimi prepoznala bliskost i sa svima drugima. Posebno onima koji njeguju tu bliskost i u sebi. To je društvo o kakvom maštam, a mudrost kaže „ Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu...“. Ta promjena me pokreće i dan danas.

Nika: Pokreće me ono sto se naziva normalnim a ludost je najvećeg stupnja. Pokreću me oni što se bore s vjetrenjačama ne iz tvrdoglavosti, već iz očaja, vječne nade prema onima sto istu ne cijene. Pokreće me vjera u promjenu na bolje, približavanje k Istini i vikanje iste na glas, jer koji je smisao sebično je zadržati na jeziku. Pokreće me tuđa bol i želja da je ugasim.

Brankica: Nisam ja buntovnik nikad bila. Kad bi bivalo teško, odlazila bih u samoću. Tu sam otkrila nešto najdragocenije što se može spoznati tokom života, otkrila sam Boga. Osećam ga u svakom trenutku i to je iskustvo koje se po punoći i lepoti ne može upoređivati ni sa jednim drugim. Da sam buntovnik, opirala bih se životu. Uz Boga, životu se radujem. I on meni, neprestano.

Ingrid: Pokrenulo me puno toga. Svakako me pokrenulo nestabilno djetinjstvo koje sam ranije spomenula a koje me je oblikovalo u ono što sam danas, potom emotivna neravnoteža između mene i svijeta koju sam oduvijek osjećala, pokrenulo me i kolektivno sivilo i društvena letargija, na koncu ljudska neprihvaćanja, ravnodušnot i mirenje sa stvarima koje kada bi dovoljno željeli mogli promijeniti. Sve to i više od toga nagnalo me na promjene koje su danas sastavni dio ne samo mog života, nego i moje cjelokupne ličnosti.

Kako doživljavate simboličku frazu „PREKO TRNJA DO ZVEZDA“? Može li se „gore“ ako nismo bili „dole“?

Nada: U jednoj od mojih knjiga napisala sam – „Nije istina da se moramo probuditi tek na dnu. Možemo to i na vrhu, samo tu nitko ne sluša...“. Ipak, u ovom univerzumu baziranom na polaritetu, nema spoznaje jednog bez drugog. Dana bez noći, vrućeg bez hladnog i dobrog bez zla. Možda bi i užitak među zvijezdama bio nepotpun bez zahvalnosti  za trnje...

Nika: Može se svakako gore,ovisi kako se hoće… Ali ovo preskakivanja stepenica, obično dovede do zaplitanja nogu i pada. Empatija je stvar srca, ali ona krvava ipak moguća je samo, ako i tebe je jednom bolilo. Ja mogu pričati o svemiru,o istom knjigu napisati, ali neki će astronaut sigurno umirati od smijeha dok je čita.

Brankica: Ima tu istine. Bolna iskustva su me odvraćala od blještavila spoljašnjeg sveta i  njegove, uz časne izuzetke, ispraznosti. U toj tački prividne nemoći izdubila sam jedno mesto u sebi, posejala veru i sad razumem blagoslov onoga što nazivamo "dole". Nema tog dna u životu koje nije prilika za rast.

Ingrid: Mislim da smo svi mi u istom trenutku i gore i dole. I da je to stvar osobne perspektive i kako gledamo na život. Istina je, ima nešto u tome, „preko trnja do zvijezda“ na koncu i na svojoj sam se koži uvjerila u to da ne možemo cijeniti ono gore ako se jednom nismo našli skroz na dnu, skroz dole. Ja sam svoje dno recimo dočekala otvorenih očiju i otvorenog srca. No to ne znači da sam pristala živjeti dole i na dnu, čak naprotiv, moje mi je dno često to volim naglasiti bilo velika i odskočna daska za gore. 

Međusobno se vrlo uvažavate. Neka od vas reče – sestre smo po peru. Šta biste rekle jedna o drugoj?

Nada: Velika mi je čast biti među ove tri dame. Njihova vanjska ljepota, odraz je njihove unutarnje ljepote. Ne znajući tko su, privuklo me njihovo pero. Njihov potpis doznala sam tek na kraju, već fascinirana pročitanim. Prepoznala sam Izvor iz kojeg pišu i čistoću duše koja je potrebna da se napiše tako nešto. Te dubine ne postoje, ako se najprije ne skinu svi slojevi „prašine“ koje sakupimo tijekom godina. A to pokazuje i veliki rad na sebi. Generalno čišćenje svih uvjerenja koje ne služe nama ni drugima. Ni svijetu u kojem živimo. Taj put, uvijek je put velikih ljudi, onih zbog kojih svojoj djeci još uvijek mogu reći – Svijet je divno mjesto za život. I hvala im na tome. 

Nika: Reci ću samo jedno, sestre smo po srcu. Više nego što čovjek može poželiti.

Brankica: Po tome kakvi ljudi ulaze u naš život možemo sasvim precizno da procenimo i sopstveni životni kurs. Za mene nije samo čast što sam u društvu ove tri dame, već mi onako najnežnije prija duši što se razumemo i što, svaka za sebe, svojim životom i delom dokazujemo da ono o čemu pišemo nije samo reč već esencija života sa čijeg vrela sve više ljudi pije i razume lepotu i dar postojanja.

Ingrid: Sestre po peru. Upravo tako, divno rečeno. O Nadi, Brankici i Niki imam samo najljepše riječi. Brankicu i Niku sam imala priliku intervjuirati za svoj osobni blog i obje su me, malo je reći oduševile svojim životnim stavovima i razmišljanjima. Svaka na svoj način. Toliko otvorene i svoje, toliko dosljedne. Brankičinu knjigu „Ne bih ovo mogla bez tebe“čuvam na polici s najdražim knjigama, Nikine kratke misli svakodnevno upijam na društvenim mrežama a Nadu čitam, često nakon dana provedenog pred ekranom, uz čašu vina, umorna ali njezinim riječima vidno opuštena. Voljela bih kada bi se sve četiri našle za istim stolom. Imam osjećaj da bi tog trenutka umjesto nas najviše pričala tišina. Ona dobra, duboka, istinska tišina koja govori više od najvećih riječi.

Ko ste vi pojedinačno, same sebi,  a ko na globalnom planu, s obzirom na to da, i te kako, imate uticaja na vaše čitaoce? 

Nada: Prije svega, vaša pitanja su toliko dobra,  da mi je potrebna kontemplacija prije odgovora, haha. Tko sam sama sebi? Riskirajući da zvučim patetično i da ne upadnem u uloge života nabrajajući ih, doista mogu samo reći „Ona sam koja Jesam.“ A da ne ispadnem lažno skromna, reći ću i kako ovo smatram svojim najvećim uspjehom. Živjeti, osjećajući vlastitu autentičnost. Ovo smatram i svojom najvećom slobodom. A tko sam na globalnom planu? Mogu se samo nadati da sam ona koja NADAhnjuje... Povratne informacije mojih čitatelja polako mi nadu pretvaraju u vjeru.

Nika: Ja sam dijete Božje i voljela bih da se to ocrtava na mojim slovima. Padnem ja, pa progovorim o inatu, ali djeca padaju, a očevi ih podižu po sto puta. Ljubav, Istina i Mir su moje vodilje, a svi moji prijatelji s kojima se družim po mrežama dijele iste vodilje. Sve drugo mi je manje važno.

Brankica: Širok je spektar onoga što jesam ili, preciznije, onoga što umem i mogu da budem, u zavisnosti od podražaja. Nastojim, ipak, da ne zaboravim čija sam i zašto sam ovde. Tada iz mene progovara ljubav, razumevanje i oprost. I sve više osećam tu blagost koja kola mojim bićem. To je ono ljuljuškanje s početka priče. A ljudi, oni uvek od nas uzmu ono po šta dođu.

Ingrid: Iskreno, ne volim razdvajati sebe od svijeta. Tipa, ja sam ovo za sebe, a ja sam ovo za sve ostale. Kod mene to ne ide tako. Iako mi često puta ljudi savjetuju da bi se trebala više čuvati, a to bi valjda značilo da bi se trebala manje davati, ja to ne znam i mislim da nikada neću znati. Kada sam upoznala svoj životni poziv i shvatila koliko mi on znači i koliko me ispunjava više nije bilo mjesta za kalkulacije. Ipak, to ne znači da sam svima na raspolaganju od 0-24, to samo znači da sam si ono što žudim i na koncu ostvarujem biti i ostalima.

Da vam je dat svet na upravljanje, ovakav kakav danas jeste, koja biste tri osnovna načela postavile (ili više)?

Nada: Kad bih znala da će me Svijet uistinu čuti i po tome živjeti, ta tri načela bila bi:
- Ne učini drugome što ne želiš da učine tebi i pomozi uvijek kad možeš.
- Vjeruj i kada ne razumiješ, zbog toga ćeš uskoro razumjeti, jer si vjerovao.
- Jedno smo.

Nika: Ne bih voljela imati tu moć,nisam dostojna te uloge. Na kraju krajeva, Bog je sva načela dao, ali slobodna je volja vise nego vidljiva...

Brankica: Svakom od nas dat je svet na upravljanje. Mikrosvet. Ko tu uspe da napravi nešto dobro, tome neće biti teško da i veliki svet lagano menja sobom i svojim delima. Verujem da nas četiri to već činimo. Od načela, svega tu ima, ali najviše onih iskonskih: Ljubav, dobrota, saosećanje...

Ingrid: Ja i sada osjećam da mi je dat jedan svijet na upravljanje, ovaj moj, i tu ima i više nego previše posla. Dakle, ne bih voljela upravljati tuđim svijetovima ali bi voljela biti dijelom njih na način da se međusobno podržavamo i uvažavamo. Ne u potpunoj istosti već u potpunoj različitosti. Uvažavanje, razumijevanje, prihvaćanje. Ako bi morala biti tri načela to bi odabrala kao tri najvažniija.

Imate li stvaralačku skepsu, kako nastaju vaša dela, sa kojom namerom? Da li vam, makar u sekundi, dođe misao, odrekla bih se nečega što sam ranije napisala?

Nada: Ne, jer sam upravo iz tog razloga izdala svoju prvu knjigu s 37 godina, iako me od djetinjstva nagovaraju na to. Ipak, vjerujem da se svaki pisac preispituje da li je pisac. Ali, preispituje se ponovo kroz pisanje, što mu svaki put iznova potvrdi da je pisac. I tako skepsa postane zdrava poniznost, zbog koje raste i kao pisac i kao čovjek.

Nika: Apsolutno, sram me zna biti kad pročitam nešto svoje od prije dvije godine, ali to je divno, znaci da vidiš sazrijevanje na djelu. Ja sjednem i krenem, nemam 'pravi trenutak' ,
pisem stalno i svugdje. Ali vječno žedam za tišinom i samoćom, prijateljicama koje me duplo nadahnu i sve u sekundi samo iscuri kroz prste.

Brankica: Svaki svoj tekst napisala sam onda kada je taj čin postao samo zapisivanje. Tek kad potreba u meni da misli pretočim u reč postane toliko jaka da se ne može više izdržati, ja se zaustavim i zapišem to što je u meni sazrelo kao uvid. I uvek je to ono što u tom momentu osećam celim svojim bićem. Kad prođe neko vreme, spoznaje se prodube, prošire, ali se ne bih odrekla ni jednog svog dela. Ja i dalje volim svoje crvene lakovane cipelice iz detinjstva, iako odavno moja stopala ne mogu stati u njih.

Ingrid: Stvaralačke skepse i stvaralačke blokade dio su svakog kreativnog procesa. Moram priznati da sam ih se prije bojala, no danas ih prihvaćam na isti način kako prihvaćam i gospođu Inspiraciju. Što se tiče nastanka djela, tu moram reći da mi je najvažnija poruka koju nosi priča (u knjizi ili u tekstu koji pišem za blog) i da se upravo tom porukom povodim i da me ona vodi kroz proces nastanka. I na kraju, dakako da se pojave misli, što mi je to trebalo i/ili zašto sam to napisala no onda shvatim da je infantilno tako razmišljati jer je bitno znati da smo u svakom trenutku ispoljili na van ono što smo u tom trenutku imali i bili.

U vašem odnosu ne važi ono – žena je ženi vuk. Zašto kod većine nije tako, i čini li vam se da su muškarci solidarniji?

Nada: Nisam sklona generaliziranju. Tako ni pridavanju etiketa po spolu. Sve čemu možemo svjedočiti kod jednog spola, možemo pronaći i kod pripadnika drugog spola. Ne radi se o spolu, radi se o čovjeku. Bilo ženi ili muškarcu. Ako za nas u ovom primjeru ne vrijedi to pravilo, a ne vrijedi, ostat ću živjeti u tom svijetu. Sve i ako spavam ne budite me.

Nika: Ljudi su, nažalost, ljudima vukovi, ako imaju iste interese ili isti način dolaska do istih, drugim riječima ne vole konkurenciju, tj. vjeruju da postoji ista. Konkurencija nije ništa drugo neko ljubomora i strah upakirani u jednu riječ, a ove je divne žene strogo odbacuju.

Brankica: Niko nikom na ovom svetu nije konkurencija niti smetnja. To saznanje porušilo je i poslednje barijere između mene i sveta, mene i drugih ljudi, mene i drugih žena... Umem istinski da se divim svemu u drugom čoveku što mi zaokupi pažnju. Svaka pojava, svaki čovek, otvara novu mogućnost da sagledam sebe. I kako bi iko ko mi tako lepo time što postoji pomaže, mogao da bude moj suparnik ili ja njegov? Ne, zaista ne. Čovek je čoveku vuk samo onda kad čovek nije svestan svoje jedinstvenosti.

Ingrid:  Svakodnevno svjedočim situacijama žena je ženi vuk ali i onoj drugoj situaciji kada se žene međusobno itekako uvažavaju i podržavaju i toj situaciji pridajem više osobne pažnje. Zar nismo nas četiri dokaz tome? A što se tiče muškaraca, istina je da se oni čine solidarnijima, no možda su muškarci samo tiši i svoju (ne)solidarnost pokazuju djelima. Na koncu želim vjerovati i vjerujem da nikada nije bilo do spola već do čovjeka.

Kad niste u sferi duhovnog, šta privlači vašu pažnju?

Nada: U osnovi ne postoji svjetovno bez duhovnog. Ili kao pokretač, impuls ili krajnji cilj. Možemo toga ne biti svjesni, no to ne mijenja činjenicu da je tome tako. Sve što bi rekla, a što bi na tren zvučalo materijalno ili svjetovno, u svojoj osnovi za mene ima duboke životne vrijednosti. A onda opet nema duhovnijeg od toga. Ništa drugo više nema snagu za privući moju pažnju.

Nika: Pokret, pogledi, valovi, kiša i opet kiša. Čovjek i priroda za me su kao vatra, mogla bih ih vječno čitati.. Ne znam je li to moguće odvojiti od duhovnog…

Brankica: Ah, ja i kad pričam o kukuruznom brašnu na kraju rečenice poentiram duhovnim zaključkom. Duhovnost nije omeđena vremenom, prostorom, i interesovanjem... Ona je način života. Sve oko mene privlači mi pažnju, pa ja polako tražim duhovni aspekt. Zašto je nešto  tu, šta je poruka koju nosi neko biće, neka reč, neki znak... Kad ništa ne nađem, to je vrh duhovnosti - čisto postojanje. :)

Ingrid: Privlači me puno toga, no to su uvijek interesi i aspiracije koje su usko vezane za moj poziv. Privlači me fotografija, i to jako, privlače me putovanja i ona su oduvijek dijelom mog života. Privlači me priroda, možda i više nego ikada prije. Privlači me tišina, dubina, visina, privlači me jednostavnost života u svim njegovim oblicima. Za složenost više nemam ni želje ni vremena.

“Na početku beše reč“ , govori Biblija. Koja je stvarna moć napisane reči? Može li se svaka emocija rečima opisati?

Nada: Može se pokušati, što ne znači i u tome uspjeti. Ipak, kad pisac ne bi vjerovao u to, prestao bi biti pisac. 

Nika: Riječ je život sama za se ili smrt. Ovisi što čovjek želi raširiti i rasprsnuti po svijetu. Opasna i najnježnija igra. Ne može se ništa riječima opisati, al' se uporno trudimo.. :)

Brankica: Moć reči uslovljena je snagom emocija. Neke reči, stoga, zvuče, a neke zveče. Ne može svaka emocija u reč. I ne mora. Reči su samo jedan od načina komunikacije među ljudima.

Ingrid: Nerijetko mi se događa da za neku emociju u datom trenutku ne mogu pronaći riječ, no već trenutak kasnije, kada ju osvijestim u sebi ona dobije oblik u obliku riječi za koju je prvotno nikada ne bi vezala. Riječi su moćne, zaista jesu i zato sam jako oprezna s njima. Naše se riječi uvijek nekako pretvore u naša djela i tu nema natrag. Zato i jest tako, da na početku bijaše riječ. A nadodala bih i to, da će riječ ostati i na kraju.
- Može se pokušati, što ne znači i u tome uspjeti. Ipak, kad pisac ne bi vjerovao u to, prestao bi biti pisac.

13.Kod biste morale da se opredelite za jednu reč koja vas najpreciznije opisuje, a da nije „pisac“, koja bi to bila?

Nada: PROMJENA.  Često se šalim da mi je to srednje ime. „Promjena je esencija uzbudljivog života.“ 

Nika: Točkica. Nebitna sama za sebe ako nije dio slike, ali ista bez nje nije potpuna.

Brankica: Vera. Iz vere se rodila zahvalnost, iz zahvalnosti prihvatanje, iz prihvatanja opet bezuslovna predaja i - vera.

Ingrid: Sanjalica.

Šta je vaš krajnji cilj, kuda idete?

Nada: Odgovorit ću mojom omiljenom pjesmom:
Putujem - nema stajanja, o ne,
tko ide sa mnom neka me na putu sustigne,
a drugo sve stvar je sudbine.

Putujem - nema stanica, pa da,
jer želim barem puni krug oko mjeseca
i tko zna dal putu tu je kraj …

Nika: Gore k Njemu, jer ovo je samo put kojeg najozbiljnije shvaćam neozbiljno.

Brankica: Putujem. I što sam dalje, to sam bliže. Moje odredište je i moje polazište. Cilj je vratiti se izvoru, obogaćen za iskustvo ljubavi, davanja, oprosta i razumevanja.

Ingrid: Pokušavam živjeti u Ovdje i Sada i zato se ne opterećujem krajnjim ciljem niti time kuda idem. Znam koji su mi trenutni životni prioriteti, znam što me pokreće i ono najbitnije znam što više nikada ne želim za sebe i kraj sebe tako da dok je to zadovoljeno znam da idem u pravom smjeru i tamo gdje trebam.

Razgovor vodila Dragana Lilić

Tweet

Tagovi spisateljice nada bucevic nika antolos ruban ingrid divkovic brankica damjanovic

Povezane teme

Roditelji su prva slika o nama samima... Mnogi od vas (nas) najveće izazove imaju upravo s roditeljima. Nije slučajno da i svaka ozbiljna psihoterapija započinje  pitanjem - Pričajte mi o va&scaro...

Lavanda – limunada uspavljuje i opušta... Kad neko spomene limunadu, svi odmah pomislimo na običnu limunadu,  limun, voda i neki zaslađivač. U ovom receptu ćemo vam dati super kreativni način za...

Marija Ristić: Storibord kao stvaralački poligon i način komunikacije... Strip, kao način komunikacije i umetničkog izraza, začet je još u doba pećinskog čoveka, i taj način izražavanja bio je od velikog značaja, trenutnog i i...

Kusturica: Ne može se ući u trag patologiji Depardjea... Dan pošto je britko i brutalno odgovorio na uvrede koje je na njegov račun izneo Žerar Depardje, Emir Kusturica  je pokušao da rastumači za&s...

Šta donosi mir?... Ono što donosi svima željeni Mir su Ljubav, Zahvalnost, Život u Sadašnjem trenutku, Spoznaja da smo Jedno i Obilje. Ako se pitate kako nema Zdr...