Olga Janjić Bikar u Udruženju književnika Srbije
Autentičan književni glas iz Mostara
Ovih dana je u Udruženju književnika Srbije, svoje stvaralaštvo predstavila književnica Olga Janjić Bikar koja se skoro doselila iz Mostara.
Bio je to vrlo zapažen kuturni događaj koji je pobudio pažnju beogradske publike jer je autorka u svom novom delu metaforičnog naslova Zanovijet, zapravo, odala počast svojim saplemenicima, masovno stradalim u Drugom svetskom ratu i čije mesto pogibije nikad nije obeleženo niti je o smrti njih šezdeset šestoro ikad igde progovoreno. Njena knjiga je je u znaku pobune čoveka humaniste protiv prećutkivanja istine, ignorisanja istine da su živeli i da su zverski pogubljeni samo stoga što su bili Srbi.
Kao i u prethodnim knjigama, Olga Janjić Bikar piše hroniku Mostara, lepote i tragike življenja u tom, nekad, multietničkom gradu čiju su kulturnu istoriju najvećim delom ispisali mnogi znameniti Srbi.
Gospođo Janjić Bikar, imamo lep povod za ragovor, Vaše prvo književno predstavljanje u Beogradu, u Udruženju književnika Srbije. Sa kakvim emocijama ste dočekali taj trenutak?
Snažne su moje emocije. Tako me obradovala srdačna dobrodošlica prilikom prvog dolaska u Udruženje. To je bilo prvog dana proljeća na dan pjesnika. Pjesnici su govorili svoje stihove i nešto tuđe po izboru. Pjesmu Alekse Šantića posvetila je meni kao dobrodošlicu, jedna od najvećih živućih srpskih pjesnikinja. Posebno snažne emocije dolaze otuda što se moje prvo književno predstavljanje dešava u Udruženju književnika Srbije. To je magično mjesto. Mnogo prije no što sam se latila pera upirala sam pogled na sve što se dešava na toj adresi.
Nedavno ste se iz rodnog Mostara doselili u glavni grad Srbije, šta Vam ta promena obećava u književnom i životnom smislu?
U životnom smislu, odavno me je Beograd privlačio, kao, uostalom, i sve Srbe širom svijeta, posebno one van Srbije. Željela sam studirati u Beogradu. Skromne materijalne mogućnosti moje porodice i to što smo se moj brat i ja u jednom razdoblju našli istovremeno na studijama, presudili su da studiramo u Sarajevu. Tako smo bili bliže kući. U književnom smislu, u Beogradu su mnogi izdavači, više čitalačke publike pa je moguće očekivati veći interes i čitalaca i izdavača. Udruženje samo privlači mnogo vrsnih stvaralaca i izdanja koje je lakše pratiti s lica mjesta.
Knjiga pripovedaka Zanovijet, obuhvata Vašu porodičnu istoriju ali i šire osvetljavanje istorijskih okolnosti Mostara kroz vreme. Šta literatura ne sme da prećuti?
Istorijske činjenice su slojevite i delikatne u mom rodnom kraju. Morale su odavno biti rasvijetljene. Kada bi se trajno zabašure, lako bi moglo doći do izvrtanja istorije. Mnogo je tamo dramatičnog i tragičnog nataloženo, ali i lijepog, mora se rasvijetliti sve da bi se stvorila realnija slika, bez glađenja ali i poružnjavanja. Tako sam i ja u jednom momentu, po nekom unutrašnjem diktatu raspakovala ratna stradanja moje porodice. Pokuljalo je kao gejzir i nije bilo moguće drukčije nego iz prvog lica. Latinske sentence nas poučavaju da je istorija učiteljica života.
U Mostaru ste prethodno promovisali ovu svoju knjigu u organizaciji Srpskog kulturno prosvjetnog društva Prosvjeta. Kakva je uloga ove institucije u očuvanju identiteta tamošnjih Srba, zna li se uopšte još koliko ih je preostalo posle svih tragičnih zbivanja na štetu nekada većinskog srpskog naroda?
Da, Srpska Prosvjeta okuplja članove malobrojne srpske zajednice oko kulturnih događaja, mahom za praznike i neke tradicionalne manifestacije. Istorijsko pamćenje je presudno da se malo svijeta vraća, mahom su to stariji koji su ostvarili penziju u Federaciji. Malo je reproduktivnog življa, djece i mladih. S radošću se dočeka svaki dašak kulture. Čine se napori za organizaciju dopunske nastave učenicima iz nacionalne grupe predmeta. Sve, uglavnom, pokreće entuzijazam ljudi iz upravljačkih struktura SPKD Prosvjeta i Gusle.
Problem je što ni gradska, ni kantonalna, ni federalna vlast već nekoliko godina ne pomažu rad ovih društava. Kako bi lakše opravdali nebrigu za potrebe srpske zajednice, paralelno je osnovana i nesrpska Prosvjeta koja se diči svojom multietničnošću, pod istim akronimom koji sadrži i onu odrednicu “S” (srpska), kako bi imali pokriće što raspolažu Ćorovića kućom. Tu kuću je srpskoj Prosvjeti zavještala Persa Ćorović, sestra Alekse Šantića i žena Svetozara Ćorovića. A ta dvojica mostarskih književnika su pokrenuli i učestvovali u osnivanju te srpske kulturne i prosvjetne institucije.
Otužno i s rezignacijom gledaju mostarski Srbi kad se prave prijemi za pravoslavne praznike bez pravoslavnih vjernika u lijepom Ćorovića zdanju. Politički Srbi su izopšteni i ne učestvuju u vlasti. Iako su konstitutivni, nemaju taj status, nema njihovog jezika ni pisma. Crkva se stara da ih drži na okupu i potpomaže rad i kulturnih institucija.
Vi ste prevashodno romanopisac. Objavili ste tri romana, poselednji je bio Staze vilinskih mapa, objavljen u beogrdskoj Prosveti. U tom romanu, dobrim delom, se radnja i odvija u Beogradu, a jedan od segmenta romana je i diskurs o jeziku i duhovnosti. Kakav je Vaš odnos prema jeziku kao čuvaru tradicije i vezi sa literaturom?
Jezik i duhovnost su čuvari tradicije, posebno u literaturu. Slobodu izbora ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Ja sam završila školovanje na srpskohrvatskom jeziku. Dvadeset godina moga rada prije penzije nije bilo tako. Istina, zvanično su se pripremali materijali za organe vlasti na sva tri jezika, i to poprilično trapavo. Ćirilice nije bilo. Žalosti me diskriminacija i zabrane ćirilice. To je u mojoj porodici bilo prvo pismo. Ne može se gubiti iz vida ni to da se u različitim nacionalnim i vjerskim zajednicama govori svima razumljivim jezikom, ali objedinjavanje bi bilo moguće samo dogovorom. Svaki dogovor, pak, dok potiho još pulsira rat, teško da je moguć. Vrijednija bi tekovina bilo, kada bi se moglo postići, da svak čuva svoj jezik i duhovnost ne vrijeđajući druge i ne braneći drugima isto. Tako bi bio kraći put do tolerancije.
Živeli ste i u Sarajevu, šta iz tog grada nosite kao neprocenjivu vrednost?
Najdraže su mi uspomene na studentske dane u domu “Mladen Stojanović”, na drugarstvo koje je u domu vladalo. Bio je to ženski dom i djevojke, iz raznih krajeva, različitih sredina, studentkinje raznih fakulteta, a drugarstvo je cvjetalo bez obzira na sve te različitosti i nekomforne životne uslovie. Nakon udaje preselila sam se u Sarajevo i tamo smo imali svoj mali svijet bliskih i dragih ljud. Taj se krug ispraznio, većina je izbjegla u ratnom vremenu, drugi su otišli s ovog svijeta.
U poslovnim krugovima ostvarila sam neka prijateljstva na koja sam ponosna i koja njegujem i sada, odavde. Sarajevo se mnogo izmijenilo nakon ovog polsjednjeg rata. Prožimanje različiti kultura sve više iščezava, a odlazak mnogih sposobnih i darovitih ljudi, oduzeli su mu mnogo od ranije gradske privlačnosti.
Kako se osećate u novoj sredini, da li na Vas deluje inspirativno?
Veoma mi je prijatno. Ponekad se osjetim kao turista, znatiželja me odvodi u razne dijelove grada, Formiram nove navike, ugovaram susrete s ovdašnjim poznanicima i prijateljima. Posjećujem pozorišta, kina po izboru, zanimljive izložbe i događaje u gradu. Teško je postići da posjetim sve što bih željela, ali drži me ta provincijska trka da stignem na što više mjesta.
Novi planovi, da li je na pomolu neki novi roman?
Pri kraju sam rada na jednom monodramskom tekstu kojem je u podlozi istinita priča o jednoj starici i z rata devedesetih.
U pripremi imam roman za koji moram mnogo da istražujem . Ponešto je već napisano, a kuda ću stići istražujući, još mi je nepoznato.
Jesti li zadovoljni postignutim u životu?
Mogla bih reći da sam zadovoljna sadašnjim životom, a u životu sam mogla više postići s malo više hrabrosti. Ipak nije ništa za žaliti. Pisanje mi donosi mnogo radosti, tvorba likova i događaja i to mi je velika i značajna životna dragocijenost.
Vaš životni credo?
Dobrota, ljubav i samopouzdanje!
Razgovor vodila Dragana Lilić
olga Povezane teme
Najnovije od Balkan IN
- Natalija Parezanović: "Snovi su naš paralelni život"
- Dr Dejan V. Pavlović nastavlja borbu sa karcinomom grlića materice u Istočnoj Srbiji
- Ljubav je jedino znanje koje važi u svim situacijama i svim vremenima
- Dr Dejan V. Pavlović nastavlja izvođenje laparoskopskih operacija u Novom Pazaru
- Elvira Kujović: U slikarstvu nema kraja mogućnostima
