7. December 2019

Davorka Mićić Davorka Mićić

Dug put do zvezda

Ocenite ovaj članak
(3 glasova)

Davorka Mićić je profesor srpskohrvatskog - hrvatskosrpskog jezika, medicinska sestra i menadžer u zdravstvenoj oblasti.

Ona je pesnikinja finog lirskog senzibiliteta, rođena u Banja Luci  (28.11.1956), još kao devojčica  je najavila svoj budući literarni put, objavaljujući u školskim listovima stihove pune ljubavi i želja da iskaže svoje biće. Odmah je bio uočun njen dar, ukazano joj je bilo i poverenje da uređuje školski list, a dobijala je i nagrade (Prva nagrada u „Nevenu” 1987). Potrudila se i da završi studije književnosti i (Pedagoška akademija Banja Luka)  da se i formlano opskrbi znanjima za budući književni rast. No, život joj određuje drugi pravac. 

Osniva  porodicu i podiže troje dece, i pored svog profesionalnog angažovanja, i ostalih obaveza, nalazila je vremena  za svoju dušu koju je poveravala poeziji. Krajem 1999. Završava škole potrebne za rad u o blasti medicine i odlazi u inostranstvo.
Kasnije će pažnju poklanjati i deci svoje dece, pomažući oko petroro unučadi za koje kaže da su joj veliko blago i da i od njih uči da dublje doživljava lepotu življenja.
Često je na relaciji Nemačka – Doboj.
Radila kao glavna sestra u rezidencijama i domovima za starija lica u Švajcarskoj i Nemačkoj.  Živi u Ludvigsburgu  u Nemačkoj.
Od 2018. je u penziji i svim srcem se vraća literaturi. Objavila je devet knjiga, u štampi su joj dve nove i ovo je prilika da podsetimo na njen životni put.


Put Doboja do Nemačke i Švajcarske  sigurno nije bio posut ružama, ipak poezija kao najlepši deo Vašeg bića nije nestala. Koliko su Vam trenuci  u novom svetu  koji je trebalo osvojiti bili ispunjeni mislima na poeziju, da li ste, uošte,  pisali u tom periodu dok se niste snašli?


Ni slutila nisam da će moj odlazak iz Doboja za Njemačku, te davne 1991. godine potrajati tako dugo.
Planirala sam ostati 6 mjeseci, a ostala 28 godina, radeći u Nemačkoj i Švajcarskoj. Izreka “ Čovjek planira, a Bog određuje” se potvrdila mnogo puta do sada , u mom životu.
I dođe rat u naše živote. Putevi  postadoše more, a ne želje.
Moja poetska duša me je držala na površini te životne bujice. Vremena za poeziju bilo je sve manje. Ali sva ta ratna događanja doticala su i moju dušu. Pisala sam po dolasku u inostranstvo i onda je nastala tišina, teška kao kamen na mom srcu.
Tišina u duši, tišina osjećanja… muk.
Suviše je bilo bola i neizvjesnosti, da bih mogla pisati. Shvatila sam da ću MORATI ostati, dovela sam djecu, promijenila moje stavove i odluke i počeli smo zajednički put do našeg cilja - pokazati da se i u stranoj zemlji može uspjeti, da ni strani  jezik ne može biti prepreka za prilagođavanje jednom novom svijetu i pokazati da nismo bilo ko – nego ponosan i vrijedan narod. Zajedno smo dalje odrastali naoružani samopouzdanjem i snagom ljubavi.
Stihovi su se poslije tišine ponovo počeli nizati. Ali rat je trajao.

 

Slijepe kolone

Ni pitali nisu,
a  pomjeri se čovjeka sa ognjišta.
Pokazaše smjer životni,
putokaz nepoznat -
obećavajući – NIŠTA.
Sa zavežljajem godina u očima
krenuše slijepe kolone.
Nepozvane,
nepriznate
da po srcu
po svijetu.
Digoše ognjište
I korjenje posjekoše.
Ne ostavljajući
mogućnost rastenja.

*
Neki dan vidjeh kaplje rose
Na obrazima dječijim.
Ispred –
kamene ploče.

A snalaženje i traženje rješenja trajalo je i tada, a i danas. To ne prestaje nikada. Svako vrijeme ima svoje breme, mogućnosti, uspjehe i padove . Mi smo odgovorni za svoje odluke i za naš ruksak na leđima.
Rijeka života ne staje, samo se mjenja velišina i snaga valova, brda i dolina, kiša i sunce i oaze mira. A mi trajemo i tražimo rješenja za dalje puteve.


Vaša poezija je puna divnih pesničkih slika, priroda Vas nadahnjuje lepotom i dok pevate o ljubavi. Da li često odlazite na mesta koja Vas približavaju sebi ili Vaše pesme niču bilo gde?

Raduje me da ste otkrili te divne pjesničke slike. „ Ja sam ljubav„ rekoh. I sve što dodirnem i sve što je oko mene pokušavam gledati očima ljubavi i dodirivati toplinom srca. Mi smo dio prirode, dio univerzuma. Naši životi su povezani sa životom prirode. Zato je ona utkana u moje stihove. Niko kao priroda sama ne može pružiti tako magične slike. Zalazak sunca, rađjanje cvijeta, godišnja doba, izlazak sunca, magla, jutro… sve me to fascinira.Trčim ponekad da zaustavim trenutak fotoaparatom. Sretni momenti su naša „hrana“ i naša pokretačka snaga. Lijepo je imati neko mirno mjesto, gdje se uvijek vraćamo, da pronađemo sebe i mir u duši, kao što je to jedno malo mjesto na otoku Bracu – moja Povlja.
Ali moje pjesme nastaju u momentu inspiracije i to može biti bilo gdje i u svako doba dana i noći. To nije u mojoj moći. To je, jednostavno, tu u buđenju jutra ili smiraju dana.

 

Ljubav je jedan od najčešćih motiva u Vašoj poeziji, koliko stvarni odnosi u životu  utiču na nastnak  ovakvih pesama?


Kada čovjek nosi ljubav u srcu i kada mu je ona zvijzeda vodilja kroz život i u odnosu sa ljudima, onda stvarni odnosi u životu nemaju uvijek uticaj  na rađanje stihova.
“ Ne činimo drugima, ono što ne želimo sebi “ je moj životni moto.
I ona misao A.G. Simića: “ Pjesnici su čuđenje u svijetu” , nije daleko od čuđenja , koje ja osjetim kada počnem da pišem.
Zar nije onaj osjećaj miline u srcu, radosti u duši, sjaj u očima, leptirići u stomaku, želja svakoga čovjeka da to doživi.?
A ljubav je, za mene, svestrani pojam.
Ljubav prema majci, ocu, djeci, partneru, prirodi, prijateljima, poslu, stvarima, jelu itd. Različiti oblici ljubavi.
Možemo se zaljubiti i u sliku, u grad, neko drago mjesto, pa čak i u kišobran, kao moja prijateljica. Eto, to je sve moja ljubav i inspiracija za poetiku. Moram još napomenuti da je materijalni svijet velika opasnost za onaj drugi, emocionalni i spiritualni. Naći balans treba naučiti.

 

Živite u inostranstvu, koliko se to odražava na Vaš  literarni život, da li ste i na koji način prisutni u književnom životu Vašeg rodnog grada jer u Vašoj biogreafiji piše da živiti na relaciji Doboj - svet?

Postoje raskrsnice u životu. Postoje odluke u životu. Postoje mogućnosti i želje. Ja sam željela da sa 60 godina odem u penziju. I to sam ostvarila, da bi se mogla posvetiti mojoj djeci i unucima, mom životu i mojoj duši. I to sada živim. Putevi su mnogi otvoreni. Mogućnosti su tu, samo ih treba u datom trenutku prepoznati. A i one znakove pored puta.

Moj posao, kao dugogodišnji rukovodilac, morao je biti više racionalan, nego emocionalan. Vraćam se tamo gdje sam počela rađati – i poeziju i djecu. I to me čini sada sretnom. Tražim načine i puteve do moga grada, do ljudi, koji vole pisanu riječ, kao i ja. To povezuje i spaja srodne duše poetske. Tako me put spojio sa Jovankom Stojčinović Nikolić na Sajam knjiga u Beogradu, do susreta sa vrsnom književnicom Milicom Lilić i do ove plodne saradnje.

Moja strast su i  putovanja, te tako povezujem ljubav prema djeci i prijateljima u svijetu i moju ljubav prema majci, rodnom gradu Banja Luci, Doboju i ljudima sa kojima mogu dijeliti moju ljubav prema pisanoj riječi.
Tražim svoje mjesto i naći ću ga. Idem putevima ljubavi, ma kakvi oni bili – ravni ili krivudavi.

 

Davorka Mićić

Počeli ste još kao sasvim mlada devojka da pišete i objavljujete poeziju, što je najavljivalo sigurnu književnu karijeru, da li danas u pesmama iz tog doba vidite obrise svoje sadašnje poetike?

Jedna tanka crvena linija povezuje moju poetiku – tada i danas. To su niti ljubavi u meni i priroda.
Imala sam siguran put u književnu karijeru i kao profesor književnosti i kao tadašnji član Udruženja književnika Srbije, ali životni putevi su nepredvidivi.
Sada sam tu. I želim dati svoj doprinos širenju ljubavi među ljudima i onog  divnog pripadanja i pripadnosti domovini. Sretna sam, što sam i poslije teške bolesti, uspjela sačuvati snagu ljubavi i poezije u sebi i  što me pisana riječ, ma koje vrste bila, osnažila i sačuvala od tamnih strana svake bolesti.


Kao što moj sin napisa na poleđini slike, koju je sam naslikao:
“Mami ruže za prolazak kroz tešku fazu života i uspješni završetak kemoterapije. Budi i dalje tako jaka, smirena i puna radosti i života, kao i do sada. Volimo te”

 

Ko Vam je od velikih pisaca bio uzor, a ko glavna podrška u književnom razvoju?

Rastemo uz pjesnike  kao što su Aleksa Šantic, Jovan Jovanović Zmaj, Jesenjin i mnoge druge, koje smo voljeli i volimo, čije smo stihove napamet učili. Ali ja izdvajam tri pjesnika za sebe: Pero Zubac, Pablo Neruda i Žak Prever. “Divno je ljubav znati”, zapisa  Pablo Neruda. U svakoj knjizi koju pročitamo, nađemo nešto što je dobro za nas, što je poučno, što nas dodirne. Ipak, najviše i najbolje naučimo iz vlastitih iskustava.


Glavna podrška u mom književnom razvoju bili su prvo mama i tata, a onda moj nedavno preminuli razrednik, Namik Malohodžić – još u osnovnoj školi.
Poslije su to bili dva velika , preminula književnika: Kasim Deraković i Duško Trifunović. Za inspiraciju i rađanje knjiga zaslužan je i Simo Esić, književnik.
I, naravno, svi oni, koji su voljeli slušati moju poeziju, moji učenici, kolege, publika. A, naravno, i moja djeca.

 

Da li kao majka prenosite odnos prema poeziji na bližnje, to jest, ima li naznaka da će    neko naslediti Vaš dar?

Ja sam prvenstveno majka, pa onda sve ostalo. Moja djeca imaju duše kao poezija. A umjetnost nam je u srži, u krvi. Kao i mojoj braći. Stariji sin je još u osnovnoj školi bio poznat po svojim napisanim literarnim radovima i crtanju. Kćerka je modni dizajner i piše dnevnike od djetinjstva pa do danas. A mlađi sin crta i piše najljepše posvete i čestitke.
Moja unuka Lena voli da crta i  modelira. Dar je u njima. Još nedostaje trenutak početka, da umjetnost zauzme veći dio „životnog kolača „ Trenutno su svo troje životni i poslovni umjetnici.

 

Imate divnu porodicu na koju ste ponosni. Šta je za Vas potpuna ostavrenost u životu?

Moja porodica – moj „ Meisterwerk“ (umjetničko djelo). Obožavam i volim moju djecu i moje unuke. To je i životni zadatak ko se za njega opredjeli i može da ga ima.
Nije lako pronaći tu potpunu ostvarenost u životu. Mi u hodu ostvarujemo snove, želje, živimo…
Važno je da sačuvamo zdravlje – da pokušamo smanjiti stresne situacije i stresne momente, da izbjegavamo ljude koji nam ne čine dobro, da preuzmemo 100 % odgovornost za sebe, da pazimo na ishranu, da se okružujemo ljudima koje volimo i koji nas vole, da činimo svakodnevno nešto za sebe, da naučimo voljeti sebe, a tada i druge možemo voljeti.

Imamo puno zadataka u životu, a jedan od njih je da naučimo  kako da živimo i kako svoje vrijeme iskoristiti za trenutke koji nas čine srećnim. Da provodimo što više vremena sa našim voljenim. Da damo topao zagrljaj osobama koje su pored nas i da  kažemo “Volim te“. Da nađemo vrijeme za voljenje, za razgovore, za držanje dječije i majčine ruke.
Vrijeme za smijanje i druženje. Što češće, to zdravije.
Trenuci koji nam oduzmu dah i u kojima djelimo osmjehe i tišinu su skupocijeni darovi života.
Živimo ih.

 

Razgovor vodila Dragana Lilić

Povezane teme

Novum i globalno pozorište, između komodifikacije i umetničke nužnosti... Međunarodna konferencija "Novum i globalno pozorište, između komodifikacije i umetničke nužnosti" počela je danas u Jugoslovenskom dramskom pozori&scaron...

REBRO VIŠE - Slika žene u poeziji i prozi Milice Jefitimijević Lilić... Jer ko je DrugiKo si i sam, znaš li? Tri su važna poetska ishodišta poezije Milice Jeftimijević Lilić: hrišćanstvo, refleksija, usmerena...

Prizrensko bilo života koje se obnavlja... Mali esej povodom knjige „Vraćam se“, Nade Hadži – Perić, posvećene Prizrenu Stvaralačke energije često izviru iz onoga što je čovek...

Očekujete li od sebe previše?... Mnogi su prestrogi prema sebi. Očekuju od sebe previše. I prebrzo... Zaborave kako je sve proces koji zahtjeva vrijeme... Da li sjeme poštuje v...

POEZIJA: Branko Miljković - Odbrana Zemlje... U srcu ljubav jača od smrtiU glavi misao veća od glaveI to je odbrana zemlje Strašni su ratnici pod zemljom, vojniciodbraneZaliha snage spremna ako ži...

Pročitano 1030 puta Poslednji put izmenjeno januar 22 2019
avgust 09 2017

“Drvoseča nikada ne pati od anksioznosti i depresije” – moja priča

Depresija je subjektivni, najličniji doživljaj situacije u kojoj ste, odnosno, „bolest misli“. Zbog toga ćemo…
septembar 09 2016

Srpski glumac među trista ličnosti koje su obeležile nemačku kulturu i istoriju

Srpsko – nemački Vinetu u tumačenju Gojka Mitića, punio je bioskopske dvorane širom sveta,  doneo…
oktobar 08 2016

Čistač jetre od dva zdrava sastojka

Jetru, najveću žlezdu u telu, najviše znamo po tome što iz organizma uklanja štetne materije,…

Balkan Life News

Photo By Balkan IN

photo4.jpg
Balkan IN

Kulturno informativni portal Balkan In.

Hram Svetog Save, Kripta

Izložba u KomBank Art holu - kako pakovanje prodaje robu?

BEOGRAD - Građani zainteresovani da posete izložbu grafičkih radova "Cigla", studenata Fakulteta primenjenih umetnosti, koja prikazuje kako prodajne tehnike i pakovanja utiču na prodaju, mogu to da učine svakog radnog…

Mesto za vašu reklamu

Balkan IN Magazin

Kulturno informativni portal Balkan In obuhvata segmente - politika, vesti, kultura, umetnost, nauka, medicina, sport, zdravlje i priroda, autromobilizam, moda, putovanja.
Kulturno informativni portal Balkan In obuhvata segmente - politika, vesti, kultura, umetnost, nauka, medicina, sport, zdravlje i priroda, autromobilizam, moda, putovanja.

Prijatelji

Sve o Labradorima

 DR MARKO JOVAŠEVIĆ – MENTALNO I FIZIČKO ZDRAVLJE

Foto

Janko Tipsarević