14. December 2017

O zlu i kako ga pobediti

„Doktore, zašto je, po Vašem mišljenju ubijao nevine ljude i radio svo to zlo?“
„Za njegovo zlo ne postoji objašnjenje. On je prosto zao.“
(Dr Sam Lumis odgovara na pitanje o Majlklu Majersu, ubici - scena iz filma „Noć veštica“)

Zlo u ljudima je  tema večitih rasprava. Kako i ne bi kada je zlo jedan od najvećih problema i izvora patnji čovječanstva. Pored poreza, naravno. Koliko puta smo čuli da je neko znao da bi trebalo da ispravno postupi u nekoj situaciji ali ga je „nešto“ sprečilo i navelo na pogrešan put? Navelo da povrijedi druge ljude. Da li su neki ljudi prosto zli i tu se ne može ništa? Da li je zlo ontološka kategorija, tj.postoji samo po sebi ili je zlo prosto nedostatak dobra? Da li se u svakom čovjeku bore dobro i zlo? Da li zlo u ljudima može da se „podobri“? I od čega sve to zavisi?


Svako od nas je bar nekad čuo za ljude koji su počinili nezamisliva zla. Sjetimo se samo Hitlera.Istorija vrvi od podataka koji dokazuju da su neki ljudi spremni da urade stvari od kojih nam se diže kosa na glavi. Krvoločni vladari, sumanute vojskovodje, moderne psihopate, masovne ubice... Imaju nešto zajedničko. Radili su loše stvari. Zlo je bilo prisutno. Da li su oni oduvjek bili zli? Ili su oni smatrali da su dobri i da su njihovi postupci neophodni, opravdani, u redu? A mi sami? Koliko puta smo uradili nešto loše, nanijeli neko zlo sebi ili drugome? Je li taj djelić zla, ma kako bio malen, neopozivno dat svakom od nas? A možda su neki dobili i malo veći zalogaj. Krenimo od početka.

Zlo kroz istoriju

Da krenemo od definicije zla. Zlo je širok pojam koji obuhvata neprihvatljive aspekte ljudskog ponašanja i mišljenja kojim se nanosi šteta sebi ili drugima. Zlo uključuje aspekte kao što su: mržnja, okrutnost, sebičnost, samoživost itd. Neki smatraju da je zlo, prosto, odsustvo dobra.
Kako je zlo počelo? Prema hrišćanskoj tradiciji prvi postupak koji je nanio zlo cijelom čovječanstvu se desio u Rajskom vrtu. Adam i Eva su zagrizli jabuku koju im je ponudila zmija i od tada su ljudi protjerani iz raja.Više nisu mogli da uživaju u blagodatima bezbrižnog rajskog života već su morali da se suoče sa mukotrpnim zemaljskim bivstvovanjem koje uključuje i zlo. Čovjek se oglušio o Božji plan da živi ne osjetivši nikad muku i zlo i jedući sa Drveta Poznanja spoznao je i svoju dualističku prirodu. Na neki način korjen čovjekovog zlog postupka je bilo nepovjerenje koje je imao u odnosu na Božju zabranu da ne jede sa Drveta. Prekid odnosa povjerenja i ljubavi sa Bogom je uslovio da čovjek pati zbog svog zlog postupka.


Ova biblijska priča objašnjava zlo u svijetu kao posljedicu prekida harmoničnog odnosa čovjeka i Tvorca. Onda kada sumnjamo, ne poslušamo, oglušimo se o duhovni princip-padamo. Naravno, postoje i druge interpretacije ove priče. Neki smatraju da ona prosto predstvalja metaforu za nužan proces čovjekovog odrastanja. Ne možemo cijeli život provestu u raju majčinog zagrljaja. Moramo odrasti i suočiti se sa svijetom. A u njemu ima zla. I druge religije su opisivale zlo kao princip proizašao iz čovjekove prirode i djelovanja. Mi smo nosioci Prvog grijeha i kao takvi moramo dokazati da smo dobri, mormo se trudili i zaslužiti dobro. Onda ćemo se vratiti u raj iz kojeg smo proistekli.

Ovo vraćanje u doba nevinosti je put na kojem ima više trnja nego ruža. Ali tako je, inače, u prirodi. Kao što vidimo,,sve zvanične religije smatraju da zlo postoji kao ontološka kategorija. Dakle, zlo nije odsustvo dobra već svakako postoji, prisutno je i u nama a da ono, tj. zlo bude veće, zlo ima i svoje predstavnike u vidu demona-duhovnih bića koja nas nagovaraju da radimo zle stvari. Slikovita opisivanja borbe dobra i zla možemo da vidimo na zidovima mnogih crkava, manastira, katedrala. Živopisni opisi muka ljudi koji zbog svog zla gore u paklu služe kao upozorenja da ne radimo zle stvari. Naravno, ne bi trebalo takve poruke tumačiti bukvalno. Niko ne gori u užarenom kotlu poslje smrti u bukvalnom smislu već se šalje poruka da duša poslje smrti, koja je opterećena sopstvenim zlim djelima, ne može da nadje smiraj jer je progone teški osjećaji krivice, kajanja itd.


Buda je smatrao da postoje četiri osnovna razloga zbog kojih činimo zlo: žudnja,s trah, ljutnja i neznanje. Dakle, smatrao je da su uzroci zla u samom čovjeku, ne u spoljašnjim silama koje ga na zlo navode.
Čovjek se sam odlučuje na to kakve će prirode biti njegovi postupci. Slobodna volja, naravno, nije negirana ni u drugim religijama iako postoje sile koje čovjeka navode na zla djela. Na kraju odlučujemo sami. Ni horda demona nas ne može uvesti u zlo ako na to sami ne pristanemo. Tako su smatrali i filozofi.

                                       

Zlo i filozofija

Sokrat je smatrao da svekoliko ljudsko zlo proističe iz neznanja. Ukoliko bismo imali nephodno znanje ne bismo ni činili ono što je zlo. Na pitanje zašto neki ljudi, ipak, svjesno čine zlo drugim ljudima Sokrat je odgovarao da oni ne znaju da su svi ljudi medjusobno povezani i da kada nekome činimo zlo, činimo ga ustvari samom sebi. Sokrat je, izgleda, imao uvjerenje o medjusobnoj povezanosti ljudi vrlo slično onoj biblijskoj zapovjesti: “ljubi bližnjeg svog kao samog sebe.“ Dakle, svi ljudi su Jedno. Povredjujući druge, povredjujemo sebe. Samo što to ne znamo, nismo još pronikli u ovaj duhovni princip. Sokrat je, inače, bio savremenik sv.Pavla koji je veoma cijenio njegovo mišljenje iako ga je smatrao paganinom.
Sv. Avgustin je smatrao da zlo ne postoji samo po sebi. Zlo je nedostatak dobra, zlo je nebiće. Takodje je bio uvjerenja da kada bismo živjeli u nekom „savršenom“ svijetu gdje zlo ne postoji i nije moguće, ne bi bila moguća ni naša slobodna volja. Čovjek je biće koje ima slobodnu volju, sam se odlučuje na dobro ili zlo, pa prema tome ovaj svijet mora biti ovakav kakv je jer savršen svijet isključuje našu slobodnu volju. Zlo je neizbježna činjenica našeg postojanja. Kao i porez.

Spinoza je negirao antropomrfizam Boga. To znači da je smatrao da Bog nije biće, da je iznad našeg poimanja dobra i zla i prema tome, ono što nama izgleda kao zlo, to je uključeno u Božji plan jedne šire perspektive. Mi možemo nešto da tumačimo kao zlo ali pošto ne vidimo sve aspekte stvarnosti svojim ograničenim umom, na širem planu to je, takodje, dio Božje promisli. Tako da zlo i dobro predstavljaju samo konstrukcije naših umova. Ono što danas smatramo dobrim za sebe, sjutra se možda neće pokazati kao dobro i obrnuto. Možemo da prihvatamo sve stvari sa distancom i mirom jer je sve relativno.


Kant je bio mišljenja da je jedino moralan, odgovoran čovjek slobodan čovjek. Sloboda proističe iz naše odgovornosti za sebe i druge ljude. Tek kada se moralno odlučimo i uobličimo, možemo reći da smo slobodni ljudi, koji ne robuju svojim strastima i hirovima. Tako da je zlo dio neizbježne ljudske prirode ali mi, na kraju, odlučujemo da li ćemo stati na njegovu stranu.


Pretresajući ono što su o zlu imali da kažu razni filozofi vidimo kako se fokus ss zla, kao spoljašnjeg entiteta koji napada čovjeka, pomjera ka unutrašnjosti i pitanju čovjekove slobodne volje da se za njega odluči. Razvijajući svoja razmišljanja o zlu kroz istoriju filozofije mnogi mudri ljudi su došli do zaključka da smo za svoje zlo sami odgovorni, da je ono stvar našeg izbora, da imamo moć da se odlučimo, u svakom trenutku kojim putem ćemo poći. Moralnost i nemoralnost na taj način postaju pounutrene, odnosno, stvar naše savjesti i srca.
Izgleda da zlo otjelovljeno  liku djavola, možda samo predstavlja našu projekciju onih mračnih dubina koje se nalaze u nama. Znajući sve to zašto se, ipak, onda odlučujemo za zlo? Što ne napravimo ispravan izbor?

                                     

Psihologija zla

Raspravljajući, kroz istoriju, da li je čovjek po prirodi dobar ili zao, psiholozi su bili različitih stavova i mišljenja. Frojd je u čovjeku vidio jedno animalno stvorenje kome je primarno da zadovolji svoje seksualne i agresivne nagone a kojeg zajednica primorava da umnogome odstupi od svojih želja, da bi ljudi uopšte mogli ostati zajedno i ostvariti zajednicu. Ova pesimistička slika prave čovjekove prirode progonila je Frojda skoro do smrti, kada je u poznoj starosti malo ublažio svoj stav. Jung, sa druge strane, je vjerovao da su svakom čovjeku, zapravo, najvažniji oni impulsi koji ga vode samoostvarenju tj. individuaciji. Suština života je dostizanje harmonije sa sobom i prirodom. Jung je vjerovao u dobrog čovjek, kao i humanistički orijentisani psiholozi uostalom. Frankl, Rodžers,From...

Čovjek je dobar, najviše teži samoostvarenju i ljubavi, a zlo se javlja kao iskrivljenje na tom putu, kao pogrešan metod kojim se želi postići taj isti cilj. Za humaniste, ljudi koji rade zle stvari, zapravo, na izvitoperen i izopačen način žele da postignu iste ciljeve kao i svi drugi ljudi, ljubav, poštovanje, smoostvarenje, povezanost. Ali pošto su bili povrijedjeni i doživjeli mnogo zala sami, oni zlo proizvode i prenose dalje kao jedini način da postognu ono što svi želimo. Ali to nije ispravan put, pa takvi ljudi pate i iz patnje se ponovo radja zlo. Začaran krug. Ne vjerujem da je postojao ijedan serijski ubica da je imao divan život, ispunjen ljubavlju i razumijevanjem. Obično su takve osobe i same bile žrtve zlostavljanja, zanemarivanja i svakojakih užasa.


Naravno, to nije opravdanje za zlo ali je objašnjenje. Postoje i ljudi koji su svoju patnju preobratili u svoju najvišu vrijednost. Koje patnja nije prozlila već podborila. Spominjani psiholog Vuktor Frankl, koji je bio osnivač logoterapije, tj. terapije smislom, je i sam prošao kroz koncentracioni logor. U logoru je izgubio svoje najbliže. Najstašnije ljudsko iskustvo. On ga je iskoristio da pomogne mnogim ljudima koji su izgubili smisao života ili imaju neke druge psihološke probleme. Njegov stav je bio da svako, i u najtežoj životnoj situaciji, ima izbor da li da se odluči za dobro ili zlo. On se odlučio za dobro. Iako je pretrpio najveće zlo. Vjerovao je u ljude. Kao i Hristos koji je u Bibliji rekao “Kao bogovi ste.“
Ljudi, dakle,  imaju tu božansku moć, pitanje je kako će je iskoristiti.

U svojoj knjizi “Psihologija zla“  britanski psiholog Sajmon Baron Koen smatra da je zlo nedostatak empatije. Empatija je naša sposobnost da se uživimo i zamislimo kako se osjeća drugo ljudsko biće. Što imamo manje empatije, to ćemo više biti zli, tj. manje ćemo moći da osjetimo kako se drugi ljudi osjećaju u raznim situacijama. Onda ćemo bez posebne gruže savjsti moći da ih povredjujemo. Uzroci ovakvih ponašanja, prema Koenu su, u vaspitanju, genetici, lošoj sredini u kojoj dijete odrasta. Bitno je da znamo da se svi nalazimo na jednom kontinuumu empatije, imamo je manje ili više i u odnosu na to smo više okrenuti dobru ili zlu. Dobra vijest je da se empatija uči ako je nemamo dovoljno. Kada nam drugi ljudi postanu važni dobijamo stvari za koje nismo znali da postoje, a za kojima smo bezuspješno tragali na putu bavljanja zlom. Biti dobar je mnogo ljepše.

Da bismo utvrdili svoju mjeru zla, potrebno je da se zagledamo duboko u sebe. To nije lako. Često svoje zlo projektujemo na druge ljude, pa smatramo lošim kod ljudi, upravo one naše osobine od kojih sami bježimo. Psiholog Robin Skiner je smatrao da su ljudi dobrog mentalnog zdravlja dobri, tolerantni ljudi jer su svjesni povezanosti svih ljudi u Jedno. “Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe.“, izgleda da važi i danas. Po njemu, zlo nastupa onda kada sebi ne priznajemo svoje loše osobine, kada ih guramo pod tepih. Mentalno zdravlje je stvar harmonije izmedju različitih djelova naše ličnosti i u redu je da imamo i dobre i loše strane. Ako poričemo ove loše, postajemo neintegrisani i samim tim smo skloni da činimo zlo, jer ne priznajemo istinu sebi. Na kraju i jedno ime za djavola je Diabolis, tj. “onaj koji cijepa na djelove.“ Ako možemo da vidimo svoju nefragmentisanost, onda smo već na dobrom putu da svoje zlo otklonimo. Zli ljudi nisu u stanju da svoje zlo, kao takvo, vide, zato i rade zle stvari.

Dakle, za svako zlo postoji objašnjenje, ono je, uglavnom, stvar nedostatka ljubavi, povezanosti, razumijevanja drugih itd. Ali time zlo ne dobija opravdanje. Na kraju sami odlučujemo o tome kakvi ćemo biti. Neki ljudi su kroz patnju postali mučitelji, neki svetitelji. Za nas je dovoljno da se ponekad zagledamo u sebe i da dopustimo da nas naši iskreni uvidi „ucjelove“,  tj. učine cijelim. Na kraju, to je ono što riječ hole ili sveti znači. Onaj koji je cijeli, integrisani, potpun, Jedno sa drugim ljudima i Bogom. Jer na kraju, svi smo Jedno. Dobro je znati to.

 

Adriana Pejaković, psiholog

Foto: History Channel, Playbuzz, Prezi, Steemit

Povezane teme

Zašto je važno verovati... „Vera tvoja spase te“ - Bibilija Istorija ljudskog roda od početka potvrđuje da jedna od najznačajnih odrednica samog ljudskog postojanja vera u ...

Tradicija, da i ne... Uzimajući u obzir i nesumnjive prednosti modernog doba nad klasičnim tradicionalizmom kao što su: pravo izbora, individualnost, sloboda govora i mi&scaro...

Savremeno doba - Imperativi i sloboda... Zapravo je, kad se bolje pogleda, čovek u ovim okolnostima daleko od slobode. Posebno one misleće. Imprativi koje moramo postići i visoki standardi su izraz ...

Neuroza... Za razliku od organskih oboljenja, uslovljenih poremećajem jednog ili više organa, neuroze spadaju u takozvana funkcionalna oboljenja. Ovaj naziv ukaz...

Čovek neolitа bio je više integrisаn u svet nego moderni čovek... TAČKA KOJA SAŽIMA UNIVERZUM Akаdemiku Ljubomiru Simoviću Nаgrаdu zа životno delo dodelilа Srpskа književnа zаrugа Akаdemik Ljubomir Simović je pesnik impres...

Postavljeni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Balkan In.

Balkan IN Magazin

Kulturno informativni portal Balkan In obuhvata segmente - politika, vesti, kultura, umetnost, nauka, medicina, sport, zdravlje i priroda, autromobilizam, moda, putovanja.
Kulturno informativni portal Balkan In obuhvata segmente - politika, vesti, kultura, umetnost, nauka, medicina, sport, zdravlje i priroda, autromobilizam, moda, putovanja.

Prijatelji

Sve o Labradorima

Korisni saveti - Uradi sam

DR MARKO JOVAŠEVIĆ Zdravlje kao način života

Foto

Janko Tipsarević